Poznata je uzrečica: “Vježbom do savršenstva” ili u originalu: “Practice makes perfect.”
Načelno se ne slažem s tom tvrdnjom. Točnija verzija bi trebala glasiti: “Vježbom do trajne navike.”
𝑨𝒌𝒐 𝒌𝒐𝒏𝒕𝒊𝒏𝒖𝒊𝒓𝒂𝒏𝒐 𝒗𝒋𝒆ž𝒃𝒂𝒕𝒆 𝒌𝒓𝒊𝒗𝒊 𝒑𝒐𝒌𝒓𝒆𝒕, 𝒌𝒓𝒂𝒋𝒏𝒋𝒊 ć𝒆 𝒓𝒆𝒛𝒖𝒍𝒕𝒂𝒕 𝒃𝒊𝒕𝒊 𝒕𝒓𝒂𝒋𝒏𝒐𝒔𝒕, 𝒂 𝒏𝒆 𝒔𝒂𝒗𝒓š𝒆𝒏𝒔𝒕𝒗𝒐 𝒕𝒐𝒈 𝒑𝒐𝒌𝒓𝒆𝒕𝒂.
𝑰𝒍𝒖𝒛𝒊𝒋𝒂 𝒔𝒂𝒗𝒓š𝒆𝒏𝒔𝒕𝒗𝒂 𝒖 𝒔𝒗𝒐𝒋𝒐𝒋 𝒐𝒔𝒏𝒐𝒗𝒊 𝒌𝒓𝒊𝒋𝒆 𝒋𝒆𝒅𝒏𝒐𝒈 𝒐𝒅 𝒏𝒂š𝒊𝒉 𝒏𝒂𝒋𝒗𝒆ć𝒊𝒉 𝒑𝒓𝒐𝒕𝒊𝒗𝒏𝒊𝒌𝒂 – 𝒔𝒕𝒓𝒆𝒔.
Nedavno sam imao priliku pogledati kratki video zapis mlade djevojke koja se cijeli niz godina bavila gimnastikom – sportom u kojem je jedino savršeno dovoljno dobro.
Čak i kada bi po svojoj vlastitoj procjeni odlično izvela vježbu ili dio programa, trener bi uvijek pronašao način da joj ponovo nametne nedostižni ideal savršenstva gimnastike.
Drugim riječima, izvođenje vježbe nije nikada bilo dovoljno dobro i uvijek je postojalo nešto što je trebalo ispraviti.
Rezultat je ogroman stres na mladu osobu, koja počinje primjenjivati ideal savršenstva i na sve druge dijelove svog života.
𝒁𝒂𝒎𝒌𝒂 𝒔𝒂𝒗𝒓š𝒆𝒏𝒔𝒕𝒗𝒂 𝒋𝒆 𝒅𝒂 𝒏𝒊š𝒕𝒂 𝒏𝒊𝒋𝒆 𝒏𝒊𝒌𝒂𝒅 𝒅𝒐𝒗𝒐𝒍𝒋𝒏𝒐 𝒅𝒐𝒃𝒓𝒐. 𝑨𝒌𝒐 𝒑𝒐𝒈𝒍𝒆𝒅𝒂𝒎𝒐 𝒎𝒂𝒍𝒐 𝒃𝒐𝒍𝒋𝒆, 𝒗𝒊𝒅𝒋𝒆𝒕𝒊 ć𝒆𝒎𝒐 𝒅𝒂 𝒔𝒆 𝒊𝒛𝒂 𝒔𝒂𝒗𝒓š𝒆𝒏𝒔𝒕𝒗𝒂 𝒌𝒓𝒊𝒋𝒆 𝒏𝒂š 𝒆𝒈𝒐.
Iako smo svjesni da ne postoje savršeni ljudi, dakle ne postoji ni savršeni svijet, ego je taj koji nameće koncept da je savršeno jedino dobro i hrani se negativnom energijom koja se manifestira svaki puta kad stvari ne ispadnu dovoljno dobre.
I tu leži prilika za osobni razvoj i napredak.
Bez ega ne možemo, kao što ne možemo ni bez krvi u našem krvožilnom sustavu.
Ali koliko puta dnevno se zapitate u kakvom vam je stanju krv i vaša crvena krvna zrnca?
Ista stvar bi trebala biti i sa egom – bez njega ne možemo stjecati iskustva i imati interakciju s životom koji se pred nama odvija, ali ego nije svrha i bit našeg postojanja.
𝑲𝒂𝒌𝒐 𝒐𝒏𝒅𝒂 𝒊𝒛𝒂ć𝒊 𝒊𝒛 𝒛𝒂𝒎𝒌𝒆 𝒔𝒂𝒗𝒓š𝒆𝒏𝒔𝒕𝒗𝒂?
U mom poslu često puta izrađujemo nove programske funkcionalnosti za naše klijente.
Za svaku funkcionalnost postoji minimalni kriterij prihvaćenosti i kao druga krajnost, idealna i savršena verzija sa neograničenim vremenom izrade i budžetom.
Ključno je pronaći srednji put kroz otvoreni razgovor svih sudionika.
Kroz vrijeme ćemo pronaći i definirati konačnu verziju koja daje najbolji omjer uloženog i dobivenog – to nikada nije ona savršena verzija koju bi mogli imati da je sve idealno.
Na najjačim poker turnirima, ne pobijeđuju oni igrači koji dobiju savršene karte.
Pobijeđuju igrači koji s kartama koje su dobili naprave maksimum.
𝑰𝒔𝒕𝒐 𝒋𝒆 𝒊 𝒖 ž𝒊𝒗𝒐𝒕𝒖. 𝑵𝒆 č𝒆𝒌𝒂𝒋𝒕𝒆 𝒔𝒂𝒗𝒓š𝒆𝒏𝒆 𝒌𝒂𝒓𝒕𝒆 – 𝒐𝒅𝒊𝒈𝒓𝒂𝒋𝒕𝒆 𝒎𝒂𝒌𝒔𝒊𝒎𝒂𝒍𝒏𝒐 𝒔 𝒐𝒏𝒊𝒎𝒂 𝒌𝒐𝒋𝒆 𝒗𝒂𝒎 𝒋𝒆 ž𝒊𝒗𝒐𝒕 𝒅𝒐𝒅𝒊𝒋𝒆𝒍𝒊𝒐.